Mnogi događaji koje sam u poslednje vreme pročitala naveli
su me da napišem i ovo. Osim teksta „Želim da se ovo zna...!“nastaviću deo
priče koja se dogodila pre otprilike 10 godina.Kada sam jednog dana 2004 ili
5-će godine izašla na pauzu za doručak sa željom da se oporavim od loših
mikroklimatskih uslova koje sam imala u banci na radnom mestu,a odnose se na
moju alergiju ,na uglu ispred bivšeg „Progresa“ prišao mi je čovek čiji mi je
lik bio poznat ,ali nisam znala ko je on.Pozdravio me je najsrdačnije sa
osmehom na licu i rečima." Radmila saznao sam danas i ovo vaše ime i
shavtio zbog čega se niste odazivali na vaše pravo ime kada sam vas do sada
zvao.Vi ste jako dobra osoba."Ja sam najsrećniji čovek na svetu. Uradio
sam DNK analizu i uverio se ,mi smo rod“.U vreme kada se njegova ćerka rodila bio
je razveden od žene,zbog čega su mu u porodici gde sam bila privremeno smeštena
dobacivali da ne treba da veruje da je moja majka njegova ćerka ,a ja unuka ,pa
je na kraju i uradio DNK analizu.Ovo dobacivanje sam lično čula kada sam imala 4,5
godine.
Priča koju je čuo o meni kada je prošao pored
vrata prostorije u kojoj je okupljena sedela „moja lažna rodbina i njihovi
mnogobrojni prijateljelji mu je otvorila oči .Saznao je da su ga sve ove
godine lagali i da su sve priče o meni koje je do tada čuo bile laž i dobro
iscenirane spletke. Tada je saznao i za moje drugo ime koje sam dobila u
toj kući ,a on ga je tek tada prvi put čuo (nakon 55 godina) i to slučajno jer
ih je slušao iza vrata ,a oni to nisu znali..
Za čoveka koji je bio (plav muškarac u plavom sa kojom je trebao da se
sastane) često u njegovom društvu i boravio takođe u hotelu "Vojvodina
" je rekao da se iznenadio kada je čuo njegove namere u odnosu na
mene, da je on jako isvaren čovek ,da na svetu nema veće ološi od njega i da
treba da ga se čuvam jer mi želi najgore.Da se ni slučajno ne udam za njega jer
mi se loše piše,a to je bio jedan deo njihovog plana.
Zabolela ga je njihova neiksrenost zbog čega je naglo promenio
mišljenje i potpuno se okrenuo meni jer je mislio da je upao u „finu“
porodicu ,a ne u podmuklu porodicu najgorih cigana-čergara koji postoje –tako
ih je i nazvao ,a tako su i oni sebe nazivali ,koji nemaju ni gram morala
ni obrazovanja,na šta su oni čak i bili ponosni jer su kako su tvrdili i kao takvi puno uspeli. Izražavali
su se međusobno najbrutalnije jer je to bio njihov stil izražavanja njemu do
tada nepoznat. Bio je jako ljut na njih, a ja iznenađena njegovim ponašanjem
jer nisam znala zbog čega mi to govori. Ja sam i bez njega znala kakvi su oni
,ali sam mislila da smo ipak rod i nisam očekivala od njih ništa loše.Rekao mi
je da treba da se sastane sa jednim čovekom u kafiću na uglu iza hotela
„Putnik“ najkasnije za pola sata, da mora da bude kratak jer ne sme da
zakasni,a to je bio muškarac” plav u plavom”.
Više puta sam i ja čula slične priče takođe slučajno iza vrata ili lično jer
sam ja imala drugo ime koje su oni znalia ,a ja ne.
Jednom prilikom (tada sam imala 16-17.god.)me je pozvala lažna majka da izađem
ispred kapije na kratko jer jedan čovek želi da me vidi.Izašla sam i ona ga je
pitala da li je sa mojim izgledom i ponašanjem zadovoljan ,odgovorio je da
jeste .On je tada izvadio zlatan nakit ukrašen dragim kamenjem i rekao joj „ovo
ćete joj dati kada navrši 18 godina.To je bila želja i poklon meni od
njegove ćerke“.Meni je rekla da mogu da idem jer više nisam potrebna. Ja
sam se zadržala za vratima i čula razgovor.Čula sam kada mu je rekla „šta
mislite da ću ja dozvoliti da se ona ukrašava ,a da moja deca budu ljubomorna
na nju i pate....!“I njima sam doneo nakit ,ali bez dragog kamenja ,odgovorio
je on.Ovo je poklon moje ćerke ,razumite me.Ne znam da li je prihvatila poklon
ili ne.Ja sam tada pobegla u sobu da ne slušam dalje. Posle izvesnog vremena
pitala sam je ko je bio taj čovek ?odgovorila je da ovo nekada bila
njegova kuća pa je došao da vidi kako je održavamo. Naravno nisam joj
poverovala ,ali joj to nisam rekla.Jedne večeri ,tada sam imala 18-19 godina
sedela sam sa „sestrama“,“rođakama „i zajedničkim prijateljem u parku na klupi
isped doma kulture .Zajednički prijatelj M.T.je započeo temu u kojoj je
spomenuo „visok“ položaj i „obrazovanje“ porodice zbog čega nas posebno ceni.Ona
nije naša rekla je jedna od njih.Glasno su se nasmejale njegovom komentaru
i rekle „to nije naše nego njeno ,nju i njene cene svi,a mi je držimo dok
ne ostvarimo to što ćemo biti ,a zatim su zastali....!Tada sam ja ustala i
rekla da hoću da napravim jedan krug na korzou brzo se vraćam. Stala sam iza
žbunja ispred kojeg je bila klupa na kojoj su sedeli.Oni su nastavili
razgovor.“Mi smo niko i ništa bez nje zato je i držimo,zatim ko su oni
zapravo ....itd“,a dali će te biti ?pitao je on.Jednoga dana da ,
zahvaljujući njoj i njenima, a onda ćemo je ubiti i to na najsuroviji način,
šta će nam?. Rekao je da je to nepošteno ,ali sve se završilo na tome.Opisaću
jedan slučaj koji se dogodio pre otprilike 25 godina na godišnjici smrti
muža zaove moje lažne majke koja me je pozvala telefonom i rekla da
obavezno dođem na godišnjicu smrti jer računaju na mene. Odgovorila sam da ne mogu jer imam samo
crvene kapute,a bila je zima. Rekla je da to nije bitno jer on meni nije
nikakav rod ,pola njih će biti u crvenom tako da sam ja to i prihvatila.Na putu
prema groblju njihova majka je počela da se dere na mene i govori da sam
osoba bez morala pošto nisam došla u crnom kaputu.Ovu priču je servirala
gostima iz Švedske koji su bili iza nas,a ja nisam znala ko su oni.Okrenula
sam se kada sam čula muški glas koji je rekao da vidi da imaju puno nerešenih
problema i da sam im ja teret, zbog toga su tu da taj problem reše ,ali tek
kada se vratimo sa groblja .Kada smo se vratili u omladinskom domu je bio
serviran ručak za goste koji su prisutvovali godišnjici ,a nisu bili iz
mesta.Tada su šveđani rekli da je vreme da sa mnom lično kao ljudi
za stolom porazgovararaju ,da se ovakvi poblemi ne rešavaju na sred
ulice, da se ovde gde smo svi bili prisutni i ja izjasnim i da mi se to
mora omogućiti. Slavica koja je sedela pored mene počela je da vrišti na njih i
da ih ućutkava. Rekla im je da oni nemaju o čemu da razgovara sa mnom .Mogu
samo sa njom ,a ona će im sve umesto mene odgovoriti. Šveđani su se usprotivili
,a i ja . Za mene je bila uvreda da me neko bilo gde bez mog ovlaščenja ,a
naročito ne ona i to još u mom prisustvu zastupa.Upozorila ih je da je ona
glavna osoba koja odlučuje i da ima da bude kako ona kaže ,ako misle živi
da se vrate u Švedsaku.....itd. Svi su ućutali sem jednog čoveka koji je rekao
da neće odustati od mene , zapretila mu je da će videti kako će proći,ako ne
odustane jer ona izvršava svoja obećanja. Svi šveđani su tada
izašli napolje jer su shvatili da su u nevolji.Slavica i njena rođaka su
mene držale na oku dok su dvojica šveđana pokušavala da me sačekaju na vratima,
tako da do direktnog susreta nije ni došlo.Još jedan slučaj koji se dogodio u
Somboru na dočeku Nove Godine pre više od 25 godina.Njena starija sestra
i ona sedele su u ambulanti pedijatrijske klinike gde je Slavica stažirala.Ja
sam zabavljala njenog mlađeg sina , igrala se sa njim u hodniku i čula iza
vrata da ja neću živeti i da ću ja još te večeri biti ubijena. Deo priče je iza
vrata čuo i doktor pedijatar koji je u tom momentu naišao i rekao da neće
dozvoliti da mi se ništa loše dogodi. Kada smo napuštale bolnicu ona je na
kolicima prekriven ćebetom nosila ultrazvuk ,a njen pomagač je sa strane prisao
meni i rekao sada ste gotovi mi ne podnosimo lopove.Pitala sam ga ,a šta sam ja
to ukrala? ,rekao je to što držite u rukama ? ja u rukama nisam imala ni tašnu
bile su prazne i spremne za odbranu ,ako zatreba.U tom trenutku se pojavio na
vratima bolnice pedijatar i rekao mu da neće dozvoliti da me vređa .Slavica je
išla ispred mene i čula sam kada je rekla Vidosavi da su se mene rešile jer sam
ja već sigurno mrtva ,a ova je dodala da će kada se vrate kući i Borisa
da se reše pa će biti zadovoljne. Slavica se nije složila sa njom rekla joj je
da joj Boris ne smeta još je mali sve dok njena deca ne odrastu
neće ga dirati.Od tada me je doktor pedijatar više puta zvao telefonom i
to duži vremenski period i pratio moj slučaj.Otprilike tih godina
njena sestra Vidosava koja je promenila ime u Aleksandra me je zamolila
da joj kupim novu komodu od hrasta koja je bila urađena u starinskom stilu jer
namerava da se useli kod jedne grofice koja je imala dvorac
nedaleko od Regensburga.Znala je da živi sama i da ne sme nikog da primi
jer je bila jako bogata i celo bogadstvo je držala u dvorcu ,naravno u
sefovima.Uz put dok sam bila njen gost u Regensburgu mi je pokazala dvorac koji
se nalazio u šumi nedaleko od puta.Izgledao je predivno.Da bi zadobila njeno
poverenje ,kao i poverenje drugih predstavila se kao potomak grofova i ta
komoda joj je bila potrebna kao dokaz da je nasledila od svoje babe grofice ,a
pripadala je njenim dalekim precima.Tako je bar ona meni ispričala. Uspela je
da se useli sa svojom ćerkom u potkrovlju njenog dvorca Moram navesti da je ona
prve simptome kleptomanije pokazala još u osnovnoj školi ,zbog čega smo morale
obe da pređemo u Feketić kako bi ona koja je bila izbačena iz škole mogla da
nastavi sa školovanjem.Posle nekoliko godina grofica je po njenoj priči
iznenada umrla od infarkta .U članku „želim da se ovo zna
..............“! navela sam da su mi promenili ime i da ga nikom nisu rekli pa
su ga često spominjali u razgovorima koji su se odnosili na mene i u mom
prisustvu. Jedno popodne kada smo Vidosava , njena prva rođaka i ja sedele u
dvorištu njihove kuće rekle su da je pravi trenutak da se reše osobe koja im je
smetala i izgovorile njeno ime ,jer ih niko ne vidi,ali kako to da urade
kada ta osoba nema ni jednu manu.Počele su da nabrajaju :u školi je među
najboljima, za svaki naš problem nađe rešenje ,uvek je spremna svima da
pomogne,da nije nje odavno bi umrli od gladi.Uvek ima dobre ideje i nikog ne
ogovara ,lepa je i nikom se od nas nije zamerila...itd.Šta bi radili da nije
nje ?...itd.Pitala sam ko je ta osoba jer za osobu sa takvim imenom nikada
nisam čula .Dobila sam odgovor da je bolje da ne pitam dok sam još živa.
Ustala sam i napustila dvorište. Ovaj deo priče je čuo i čovek koji se
predstavio kao moj deda dok ih je prisluškivao iza vrata,što ga je i podstaklo
da me potraži bar tako je on meni rekao . A sada ću se vratiti na
događaj koji sam opisala u tekstu „želim da se ovo zna....!“,dok sam se
pozdravljala sa njim ,iza njega je stajao plav muškarac u plavom, sa plavim
očima. Deda je primetio da on po svaku cenu pokušava da mi se približi kao muškarac
i to mu se nije svidelo.Počeli su da se prepiru. Pitao ga je „zar ti nisam
dovoljno ostavio ? ako smatraš da ti pripada više dobićeš još ,ali ostavi nju
na miru,a zatim je dodao „ ona mora dobiti mnogo više od tebe jer mi je rod i
moram da je zaštitim,a ti gledaj druge . Bacila sam mahinalno pogled na dedinog
pratioca i učinilo mi se u pogledu upućenom mom lažnom stricu koji
je u ruci držao sakriven ,ali spreman za upotrebu pištolj da su već bili ili
postali u nečemu saveznici.Tog dana mi je /2004 ili 5.će god./ na
uglu Zmaj Jovune ulice ispred „Progresa“ponudio da potpišem to
pismo ,kako bi on mogao odmah posle toga uzeti stvari iz hotela „Vojvodina“ gde
su obično boravili ,vrati se u Švedsku i zaobići čoveka sa kojim je trebao da
se sastane. Čovek sa kojim je trebao da se sastane očekivao je od njega to
pismo i dogovorio mesto i vreme gde da se nađu.U kratkim crtama sam mu
ispričala da sam dobila otkaz bez osnova, da me je Instpekcuja rada vratila na
posao do okončanja sudskog spora i da se nadam da ću spor uskoro dobiti.I to
sam čuo odgovorio je on i da nećete dobiti taj spor ,ne nadajte se , zbog toga
sam se iskrao na kratko da niko ne primeti i krenuo prema banci da vas nađem i
oslobodim i Borisa i Vas od takvih ljudi i neprijatnosti koje vam priređuju.Nisam
mogla da poverujem da ću sigurno izgubiti spor jer nije bilo razloga ni
za otkaz ni za kaznenu meru,ali se to ipak dogodilo.U ruci je držao
papire i rekao da to pismo treba da potpišem jer tada neću zavisiti
ni od kog i spasit ću Borisa , njega i mene ,ako ga
potpišem,jer ću se ja pitati za sve .On će morati da ućuti .Uradio je DNK-
analizu kao dokaz o srodstvu. Do dogovorenog sastanka sa čvekom koji je
očekivao isto pismo imao je manje od 10 minuta jer smo u razgovoru izgubili
skoro 20 minuta .Nisam bila dovoljno upućena u sadržaj pisma u DNK analuzu jer
su bili napisani na engleskom jeziku ,a ja engleski nisam
znala.Nisam mogla da potpišem nešto što nisam pročitala.Za čitanje i prevod
nije bilo vremena .Ako je pismo zaista bilo takvog sadržaja kojim se rešavaju
naši krupni problemi ,moj sin i ja više nebi smeli da budemo u kontaktu sa
takvim ljudima.Bila sam zbunjena jer ih je i Boris voleo više nego mene i
nastavio bi da ih obilazi .Na taj način Boris bi bio u još većoj opasnosti. Svojim
dugogodišnjim prijateljstvom sa porodicom koja ga je lagala i ogrmnim
poverenjem u njihove priče ugradio je u meni dozu straha i nepoverenja,trebalo
mi je vremena. On je tada krenuo prema hotelu „Putnik“,a mene je
zamolio da se ne udam za tog čoveka koji očekuje od njega pismo,misleći da znam
o komese radi ,a ja još uvek nisam znala ni koje on jer je od 4-te-5-te godine
života prošlo mnogom vremena i ja sam njegov lik potisnula iz memorije.Mislila
sam da se više neće pojaviti,a o njegovom dolasku me niko nije obaveštavao i
naravno on se u međuvremenu ifizički promenio. Da je on
došao u banku kako je i nameravao možda bi se našlo neko rešenje jer bih tačno
znala o kome se radi. Kada je trebao da ode na dogovoreno mesto htela sam da
pozovem miliciju zbog pretnji.Nije mi to dozvolio čak je počeo i da
galami na mene.Predložila sam mu da pođem sa njim ili za njim ,da ne bude sam
jer u prisustvu druge osobe ne sme ništa loše da mu se dogodi.Rekao je da mu je
lakše ako treba da pogine sam nego da gleda kako mene muči i ubija ,a zatim i
njega jer mu pismo neće dati. Poslednje što mi je palo na pamet bilo je da
prvog prolaznika zaustavim i zamolim da pođe sa mnom u tom pravcu .Na
žalost nije bilo prolaznika u ovom delu grada.Radnici su se već bili vratili sa
pauze za doričak i ulice su ostale prazne.Odjednom se pojavio muškarac plav u
plavom koji je išao od Bul. Mihaila Pupina ubrzanim koracima prema hotelu
„Putnik“ i pomislila sam da njegovo prisustvo može da mu pomogne .Ja sam
stajala na uglu Zmaj Jovine ulice, pratila pogledom i očekivala da će
neko ipak naići. Pored mene su zapravo tada i prošla 4 muškarca veoma razvijena
i snažna.U momentu kada sam htela da ih zamolim da pođu sa mnom čula sam ih
„vidi ona ga još i žali ...........!“pogledali su me pretećim pogledom i
prekorom,možda se predomislio rekli su ,sve je moguće,ali sumnjam ,konstatovali
su. Ja sam se tada vratila u banku, a oni su produžili Zmaj Jovinim
ulicom.Poslednjih nekoliko dana sam se raspitivala dali je bilo na tom mestu
tuče ? dali je bilo ranjenih ili mrtvih odgovor stalno prisutnih –zaposlenih u
blizini je bio da nije.Pitala sam i čoveka sa portirnice Pokrainskog komiteta
,koji je potvrdio da nije bilo nikakvih ekscesa jer bi on to morao videti.Novi
Sad je inače miran grad i najmanja tuča bi se brzo saznala . Nije bilo
razloga da ne poverujem jer bi neko od taksista,konobara , radnika Pokrainskog
komiteta, Medlaba itd. mogao da vidi ili čuje šta se događa.Kasnije sam se
setila da sam tog plavog muškarca u kojeg sam imala najveću nadu više puta
videla u kafiću u ulici M. Pupina gde se sada nalazi AIK –banka.Sedeo je sa
društvom okrenut prema bulevaru u blizini izlaznih vrata.Tuda sam
prolazila uvek kada sam se vraćala od lekara sa ciljem da u tom kafiću vidim
mog bivšeg kolegu koji je radio kao konobar u vreme višebrojnih otkaza u banci
dok je vodio sporove. Pošto sam i ja u banci imala sličnih problema sa otkazima
htela sam da se konsultujem sa njim ,tako da sam imala prilike više puta da ga
vidim . 10 –tak godina nakon toga ja sam tražila doktorku sa kojom
sam se dogovorila da mi uradi ultrazvuk jer nisam bila zadovoljna sa desnom
stranom obraza koju je doktor sa VMA deformisao silikonom u nameri da mi izleči
hematom na licu ,pa pošto ni on niti bilo ko u zemlji nije znao da ga izvadi operaciju
sam radila u Berlinu,a ultrazvuk je pokazivao gde se nalazi strano telo koje
treba izvaditi.Bila sam u velikim problemima zbog složenosti operacije i teških
posledica koje bi nastale u slučaju nove greške i tako zamišljena promašila
sam ulaz doktorkine ordinacije i produžila do hotela „Putnik“.Ispred
hotela skoro na samom uglu stajala je grupa milicionera i čovek u
plavom koji je bio uplakan i pravdao se.To je upravo bio taj čovek plav u
plavom kojeg sam već opisala i koji je bio dedin pratilac na babinoj
sahrani.Nisam mogla ranije da ga se setim jer nisam obraćala pažnju na
njega.Obratila sam se nekom od milicionera pošto ni tada nije bilo
prolaznika, za pomoć oko ulaza u ordinaciju .Jedan od milicionera me je
prepoznao jer je nekada radio u sudu na obezbeđenju ,prišao mi je i rekao da me
poznaje ,ali ja njega ne mogu da se setim jer vidi da sam u velikim problema i
da mu je poznato da imam ozbiljnih problema.Rekao je da zna da ja nisam
ubica jer me poznaje ,ali moram da me ispita to mu je posao.I ja sam
znala da nisam ubica ,ali nisam znala ko je ubijen i šta ja imam sa
ubistvom.Bila sam pod stresom zbog moje operacije pa ga nisam ni pitala o kome
se radi.On mi je objasnio gde se nalazi doktorka i rekao da je pozdravim i da
ne brinem sve će biti u redu.Mislila sam na moju operaciju sa kojom sam bila
opsednuta i zahvalila se.Te godine ili sledeće bili su izbori.Ja nisam dobila
poziv na svoje novo ime i prezime /jer sam se odrekla od lažne porodice i
promenila ga/ pa sam došla da glasam sa ličnom kartom pošto me nije bilo
na spisku.Došlo je do nesporazuma oko mog novog imena. Nisu hteli da ga
priznaju i dopišu me u spisak bez obzira na ličnu kartu pa su pozvali SUP.Čovek
koji je na poziv biračkog tela došao iz SUP-a pitao me je za čoveka t.j. švedskog
građanina sa kojim sam razgovarala ispred bivšeg „Progresa“ dali ga poznajem i
šta znam o njemu. Opisala sam ga u detaljima ,ispričala razgovor koji smo tada
vodili i saznala da se njemu od tada gubi svaki trag , da ga Švedske vlasti
traže i svakodnevno vrše pritisak na SUP da ga pronađu ,a SUP nije imao ni
jednu validnu informaciju o njemu.Zamolila sam ih da mi jave telefonom bilo šta
da se dogodilo ,ali ni do danas nisam saznala ništa.Verujem da ga niko nije
ubio ,ne bar tada i na tom mestu u Novom Sadu, ali šta se dalje dogodilo
htela bih da znam,jer nije mogao nestati bez traga , da to niko ne zna . Negde
je morao biti.Ovo pišem jer smatram da i ovo treba da se zna, a ni ovo nije sve
....! .
Tina Švaicer, Novi Sad
Tel. 064 165 71 09